|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Jutros se pokušavam vratiti u samu sebe.
Strah od budućnosti stvorio je u meni tjeskobu koja mi nije dopuštala da uživam u životu poslijednjih par dana. Drugm riječima, uplašila sam se da ću se naći bespomoćna u životnim okolnostima u kojima neću biti sretna, a to je značilo da sam smjesta posumljala u sretnost trenutaka u kojima jesam i u vlastitu prosudbu po pitanju življenja – u svoju volju, načine, ciljeve.
Sada mi postaje jasnije da je to jedna misaona zabluda, neuspjeli umni koncept, jer budućnost uvijek slijedi poslije sadašnjosti – a u njoj mi je prilično dobro išlo... dok se nisam uplašila. Haha.
Došla sam do ruba. Točnije, našla sam samu sebe kako sjedim ispred laptopa
(prvo!) u donjim gaćama (drugo!), s čepićima za buku u ušima i (treće!) šeširom za plažu na glavi.
Kriza. Tko sam? Što sam? Di ću? Kako ću?
Popila sam čaj.
Kao dobar znak prepoznajem činjenicu da nema potrebe da izlazim iz sebe.
Sve je nekako tu. Ima li to smisla? Ima ili nema, tako je.
Navodno je istina veća ako je brzo ispljuneš.
Ali ja nisam više tako sigurna da se tu ima što previše raditi o istinitosti. Ne. Sada sam već dogurala dotle da se sasvim sigurno radi o izrecivosti.
Izrecivost.
Dobra je kad te hoće. Loša kad ju izmišljaš.
Eto.
Došla sam u Imotski.
Sve je isto - baka je sretna, noć je svježa, čujem glasove iz sela koji me duboko i suštinski uznemiruju, a kao svojevrstan pokušaj spasa slušam omiljenu glazbu i kao pišem.
Silno sam ga uzbuđivala. Posebno pamtim kako je promatrao moje golo tijelo na svojemu kad mi je dodao bocu vode s ormarića da se napijem. Nešto u njegovoj blagosti i nježnosti stvorilo je u meni želju da ga zaštitim i da mu podam svoje tijelo da ga se do kraja zasiti.
Imao je meku plavu kosu i dječačko lice, bio je Nijemac, a ja sam bila dovoljno pijana da to bude razlog. Kasnije sam se sjetila da mi je u nekom trenutku rekao da igra odbojku.
Volleyball? How gay is volleyball? pitala sam.
No, not gay at all.
Polako smo se popeli stepenicama koje su vodile do malenog hotela iznad mog najdražeg restorana. Možda sam potajno bila uvjerena da je to nekakav znak?
Njegovog sam se imena prisjetila tek kad sam se prvim jutarnjim autobusom vratila kući. Za svaki sam ga slučaj zapisala u mobitel.
Andreas. Andreas iz Dresdena.
Sreli smo se. Nekako. Nije važno kako. Hodajući trgom. Melina i ja, a nama nasuprot držeći se za ruke on i njegova djevojka.
Sada pušta bradu da raste neuredno gdje god joj se prohtije, a dovoljno ga dobro znam da je ono što se njemu hoće upravo suprotno. Gdje i u kojoj količini raste njegova brada pomno je planirana stvar.
Upoznaje me sa svojom djevojkom. Pružam ruku, smiješim se. Gleda me na isti način, a i ja njega. Ostali nekako gledaju svatko u svoju stranu.
Sitne čestice njegovog lica u meni, bez pitanja i znalački, pobuđuju zaboravljene prostore. Odvila se malena vječnost. Ne odlazi mi se odatle pa ipak se brzo pozdravljamo.
Volim ga, kažem kasnije Melini, a ona to dobro razumije. I on tebe, kaže.
Nije to sve baš sasvim tako kako se čini. Nije ni približno. Ja sam odlučila o nama… i nije mi žao. Prošlo je neko vrijeme, a prošli su i neki ljudi. Nešto se od svega toga već i zaboravilo, a nešto se izgleda pamti.
Ja iskreno priželjkujem da se sretnemo još koji put.
(Još barem deset puta. Da se sretnemo koji put i na duže vrijeme. Da se koji put i ne rastanemo.)
U Makarskoj je moguće naprosto došetati do svjetionika, rasprostrijeti svoj ručnik, pobacati preostale stvari i izuvenu obuću po njemu te opušteno ispružiti svoje tijelo i tako ležati dok ti se ne učini da ćeš od vrućine izgubiti svijest. Na svu sreću, u ranijim mjesecima ljeta more je bisto i hladno. Kad uronim u njega otvorenih očiju promatrajući različite nijanse plave, a ono mi hladi ugrijano čelo, ja nisam sigurna o čemu bih ono trebala razmišljati. Plutanje na vodi. Uživam plutati na vodi i pritom mrsiti svoju tešku kosu. U takvom spoju toploga i hladnoga, suhoga i mokroga, znoja i zebnje, čovjek u sebi stvori osjećaj da je taj svjetionik ispod kojeg se ljudi skupljaju jedan zaseban svijet. Tu si ti, tvoje mjesto pod suncem, tvoje misli, knjiga, mobitel, boca vode i ono što čitavoj stvari daje stvarnosnu dimeziju - krajnosti. To su one u kojima tu preživljavaš i na trenutke nisi siguran pričinja li ti njihova smjena zadovoljstvo ili bol.
Na kraju, mir i sudjelovanje u samoj sebi koju u tim trenutcima uživam ne smijem uzimati zdravo za gotovo. Iz ove točke može ići na bolje ili gore. Na meni je da se opustim, ali da pritom zadržim svijest o tome da kvaliteta mojih misli, sitna mimika i gesta moje pojave uvelike oblikuju pošiljke koje će život odnijeti dalje, a koje će ostaviti pred mojim vratima.
Malo sunca, malo mora, malo misli, vlastitih i tuđih, malo budnosti i malo sna.
Opet nekako taj balkon. I kava, reprodukcijska lista pjesama s youtubea nekog lika s gitarom i suludim lyricsima. Danas susjedi ispod žustro raspravljaju na svome balkonu. Ne smeta mi jer je vani sunčano, a ja se ne mogu zasititi sunca.
Nekih se stvari, kako se pokazalo, ipak mogu zasititi.
Na primjer, mrzim govoriti stvari koje sam već bezbroj puta rekla. Otkrila sam da u meni postoji mehanizam koji pamti misli oblikovane na isti ili sličan način. Tako kad se jedna od njih ponovi određeni broj puta za svaki sljedeći pokušaj dobijem ospice. O tome govorim kad kažem da mrzim. Moje tijelo mrzi.
Ja sama za sebe držim da mogu mnogo više tolerirati. Kao na primjer tebe.
Ali i ti si sada negdje sasvim drugo. I na tome sam ti zahvalna. A zašto ti se obraćam? Ta ti nisi slušao ni kad sam ti najizravnije moguće govorila. Kad sam ti zaljubljeno šaptala, kad sam govorila normalnim tonom o čipsu ili kartama za kino, kad sam ti željela dati savjet, pomoći ti, pomoći nama, i kad sam te na kraju svega toga istim tim riječima željela smlaviti. Ti si od onih ljudi kojima se naprosto ne treba obraćati. Evo! Već kao da mi nešto izbija... Teško pronalazim balans između sebe i tijela koje, ozbiljno tvrdim, u mom slučaju zna stvari mnogo bolje. Recimo, kad treba otići.
Oni dolje su se izgleda umorili pa sad pričaju tiše, sporije i rjeđe.
I ja sam se jednom umorila. Nisam mislila da mogu, ali umor mi se prišuljao. Samo sam na kratko sklopila oči i već sljedećeg trenutka ničega nije bilo. Dobra je stvar taj umor. Pazi da se ne pogriješi previše. Daje ti priliku da se ispraviš.
Otkrivam samoću. Tako je moja da bih mogla eksplodirati od sreće.
Nazvao me sat vremena prije, rekao da ima karte i da požurim. Nije bilo blijedo crnih štrampli s rupicama koje sam tražila i to mi nikako nije bilo po volji.
Izlazeći iz auta u crno-bijeloj suknji i bezbojnim štramplama, pomislila sam: Transformeri, zbilja?
Pero je ležao izvaljen u crvenom kauču u predvorju. Kad sam došla bacila sam se kraj njega prije no što me ugledao.
Heeeeeeeeej, evo me.
Brzo, počinje!
Kupili smo kokice i kolu. Dali su nam naočale. Sjeli smo dosta blizu pa je ekran bio grandiozan. Pero ima fascinantnu bradu. I lice, svakako. Plav je. Strši, on kao takav, i njegova bradica, također. Svjestan je, kaže, da liči na onog lika iz Scooby-dooa.
Pero i ja jeli smo kokice i gledali.
Oni, kao, mogu biti ili auti ili se transformirati u robote vanzemaljce. Bilo je dobrih i zločestih. Neki zločesti postali su dobri. Sve je više manje eksplodiralo, a radnja se u jednom trenutku preselila u Kinu pa je od tada letjelo i voće i povrće sa štandova.
Pero i ja doticali smo se ramenima. Ja sam očajnički željela ispružiti noge na naslon sjedala ispred sebe, ali sam procijenila da to iz nekog razloga nije prikladno.
Sva je sreća bila u tome što sam na vrijeme shvatila da je bolje da jednostavno ustanem i odem do WCa umjesto da čekam kraj filma. Na povratku mi je Pero objasnio da je sad onaj s naočalama ipak odlučio pomoći jer ga, naime, izjeda grižnja savjesti.
Kad je završilo, ošamućeni smo izašli van, a Pero je pomislio kako bi dobra ideja bila spustiti se na skateu niz pomične stepenice. Ja nisam imala ništa protiv jer nisam planirala gledati. Na kraju to ipak nije učinio.
Zrak je bio svjež, a parkiralište skoro prazno.
Odvezla sam ga dio puta prije skretanja prema svom dijelu grada. Bilo mi je žao tamo ga ostaviti, ali je on tvrdio da je sve uredu jer da baš voli kišicu, noć i tramvaje. Ja ih isto volim pa nije bilo razloga ne vjerovati mu. Zahvalio je i zalupio vratima za sobom.
Pero. Pero i ja poznajemo se tek nekoliko tjedana, a već mi je sasvim prirastao srcu. Razmišljala sam o njemu sve do jednog semafora koji se pokvario. Čitavo je vrijeme pokazivao crveno svjetlo. Ljudi su naprosto prolazili kad bi shvatili o čemu se radi. Pa iako sam znala da u tome nema ništa loše, meni je trebalo neko vrijeme da se odvažim.
_____________________________________________
(I odakle ti ideja
da bi se u tom ionako očiglednom bućkurišu
razbacanih fotografija prolivenih boja vodenih ili drvenih kojekakvih flomastera svjetiljki upaljenih i ugašenih plastelina spajalica netaknutih šiljila papira i papirića ostavljenih koštica voća jučerašnjih planova i rasporeda čaša vode olovaka HB ili samo B, samo H, laka za nokte, ruku
moglo išta reći izjasniti na neki način iznijeti dojam
ideju o nečemu
ili bi ti samo da te dugo
dugo gledam?)
Tvoje je vrijeme uvijek jednake gustoće
i prazno,
puno tvoje paučinaste duše
i svega.
Ti danas ispunjaš svoje kapacitete mirisom kiše, možda te podsjeća
na dugu i predugu prošlost kroz koju si nosio
svoju glavu –
uvijek besprijekorno istu.
Ti danas uočavaš prostore – poderotine ovoga zraka –
i u njima se prostireš
smolom svog beskonačnog smijeha.
Tvoje je vrijeme u tebe zaljubljeno
i čezne
za dušom koja ga je svinula, čezne
za tobom.
Gdje su?
na stolu, u ladici? reci mi zaboga?!
Ne divljaj. otišle su.
popile smo kavu, odmahnule.
Potrčao si za njima uvjeren da ćeš ih sustići.
Nisi se vratio.
Ti nisi odrastao niti si dijete
ako si bio odrastao, prije nego što si bio dijete.
Danas ispunjaš svoje kapacitete mirisom kiše, možda te podsjeća
na dugu i predugu prošlost kroz koju si nosio
svoju glavu –
ista je kao i danas.
Tvoje je vrijeme uvijek jednake gustoće
i prazno,
puno tvoje paučinaste duše
i svega.
Danas uočavaš prostore – poderotine ovoga zraka –
i u njima si najdjetinjiji stvor
kao što su to djeca
kad zaborave
da su djeca.
Propustio si odrasti po drugi put, propustio
djetinjstvo, nemaš svoj oblik
u koji ćeš se skriti
kao dijete ili
odrastao.
Jer davno si odrastao, a više i ne znaš
što je to dijete.
sanjala sam travu
i
ništa, tamo smo ležali
ti i ja?
da
na Zrinjevcu?
ne znam točno gdje
i
bilo je lijepo, bili smo sretni
da, i
i ništa, ti si onda otišao...
i
ja sam ostala sama i...
i...
Ulica je jezik koji se kroz moje grlo proteže
dolje ispod balkona
i vijugajući nestaje ondje gdje će nas, svejedno je dokle došli,
vrijeme na kraju ipak odnijeti.
Jezik kojim danas govorim glasom sitnih koraka
svakodnevno
trčeći.
Moram ostati svoj zasićeni mrak, žmiriti u slutnji boja.
Oprane po tko zna koji put,
namirisane i tužno osušene, (na istom balkonu
na kojem smo noću dugo sjedili
upijajući narančaste čestice tadašnjosti
i na kojem nismo znali koliko odjekuje
šapat, a koliko jedna žuta cedevita.)
to su priče koje se više ne daju pričati
jer nema više odgovarajućih ušiju
da se sjetno smiješe
ili kose koja čuva miris,
Njezine su riječi odavno već otišle
služiti danima na koje se netko tek još treba osvrnuti.
To su priče od kojih sam sazdana
i koje su mi rekle nešto o čovjeku, (o ljubičastoj liniji
tvoga lica kojoj sumrak šapće o gradu
u kojem smo odrasli, a da to nismo ni znali
ili telefonu koji je zvonio iz dnevnog boravka,
ustvari, tko zna odakle,
a na koji se nismo javili.)
To su priče koje sada ostavljam,
a kojima ću jednom doći.
ja odlazim daleko i ne tako sanjarski,
daleko pa kud puklo da puklo,
ja imam plan: to je mjesto dovoljno udaljeno
da se jednom kad si tamo možeš osvrnuti
i prvo vidiš kuglicu, kažeš, uredu, jasno mi je
odrediš što ćeš s tim
pa se potom postupno i polako približavaš
pažljivo razmatraš, stvaraš red
sve dok se u jednom trenutku nosom ne zabodeš
u vlastiti nos, može se i dalje, neki su otišli,
ali nije preporučljivo
nešto ipak treba ostaviti za kasnije,
ovisno o tome koliko još planiraš živjeti...
dakle, ja zasigurno odlazim iz ove snovite kuće
jer me ni ti
ni svi moji ostali tiovi ovdje više ne žele
i ponekad je sve tako nesnosno blizu
da je jedini način otići daleko.
Jedna se osa pred mojim očima sudarala u prljavo staklo autobusa, a ja nisam znala kako da joj objasnim da to naprosto nisu vrata, koliko god ona željela da jesu.
Vidjela sam ju već mnogo puta u sličnoj situaciji kako, jednako kao ovdje, uporno udara sićušnim tjelešcem o neshvatljivu površinu, a nikad ju začudo nisam opazila u trenutku spasonosne spoznaje.
Istina, možda ja i nisam mjerodavan promatrač, ali čini se kao da je upravo zaborav taj koji oslobađa osu od njezine nepremostivosti. Ni sam ne znaš kako, ali uhvatiš se da ju poslije promatraš kako slobodno leti.
(Među nama, kasnije je unajmila jednosoban stan u džepu mojega kaputa. Ponekad pijemo kavu i razgovaramo.
...draga, kažem ti, trebalo bi smjesta ukinuti sve te prozore...)
Znam kako ću te pronaći –
kroz prozor se moje sobe uostalom noću ništa više za mene ne vidi,
osim tebe.
I taj naš prošli život, vidim, isti je kao i tada. Netaknut,
još u mjestu živi. Svi smo tamo, i ti i ja i to nije tajna, svi to znaju, svi
osim tebe.
Mogu koliko hoću gledati kroz taj svoj prozor,
on je tamo uvijek za mene i što god hoću mogu iz njega uzeti, sve
osim tebe.
Pon uto sri čet pet
sub ned,
pon... nastavi niz. Uz malo sreće
i hoću.
Usljed tkoznačega, tako nekako,
mlada sam...
pon uto sri čet pet
sub ned
...moje se lice pred ogledalom
lista.
I ja se isto tako beskrajno
okrećem
u stolici svog radnog stola,
presavijam papire,
tijelo,
pon uto sri čet pet
sub ned,
leđa su obnovljiva,
škola je
rogato čudovište,
šlag u šalici
pluta.
Mama je malo okolišala, ta moja mama,
željela je znati kako je bilo na rolanju,
ustvari, je li on
idiot
(i kako bi to bilo kad bi ona
nasrnula na njega, ukoliko jest.)
Bilo je dobro, kažem.
A studira li?
Da, studira (u teoriji.)
Ne sluša me nego gleda
ravno u dušu, ne želi biti nepristojna, ipak gleda
ravno u dušu.
Čini mi se da sam o tome već nešto pisala...
Mislim, tko zna gdje je to sve sada –
prašnjave slike o zelenom proljeću
i klupi
novim nikeicama i slinavoj karameli.
Ponešto o tramvaju broj 6,
sms-u, nekom smijuljenju na telefon
(i jednoj zbunjenoj mami).
Gdje su mi oni pusti dnevnici?
U njima sigurno još imam točan broj
sivo-plavih pogleda
i ruku.
Gdje li sam ostavila
onu svoju prastaru kišu, svoje
sprešane tratinčice?
Čini mi se da sam o tome već nešto pisala..
Sasvim je glupo iznova započinjati.
Prije godinu si dana plakao na parkiralištu
Ja sam te vidjela
i toliko se puta od tada vraćala
za dvije, pet, deset stepenica.
Zalijepila sam nos za prljavo staklo.
U daljini, bio si tako malen
i bilo mi je krivo
što je beton tako siv,
noć tako lijepa,
a moja tuga tako ničija.
I dugo,
dugo nisam odvojila pogled
od tvoga sitnog treperavog tijela
neshvaćajući
što se to u nama
tako konačno prekida.
Ti više ne plačeš na parkiralištu,
a ja sam se toliko puta vraćala
za dvije, pet, deset stepenica
i negdje sam usput zaboravila...
Gdje su vrata mojega stana?
Vidim li još jedan kišobran,
kunem ti se,
ja ću poludjeti!
i kako možeš samo sjediti tu
s tom prastarom šalicom
i tipkati idiotarije!?
odjebi
gdje mi je gitara?
u smeću
o čemu pišeš?
što te briga
recirecirecireci reciii
o kišobranima.
nešto si sigurno već o tome pisao
nije važno, ukratko
žene su kurve, a prijatelji
oni su ljudi
i šta onda?
kurac
ne želiš više samnom igrati stolni tenis
Vidim li još jedan kišobran
kunem ti se da ću poludjeti
ma odjebi
pitam te
gdje mi je gitara?
u smeću
o čemu pišeš?
šta te briga
reci
o kišobranima.
Ulica ispod mog balkona vodila je tko zna kuda
pa ipak su svi putevi vodili do tvojih dlanova.
Ti se nisi obazirao, gledao si u daljinu,
a oči su ti svjetlucale,
Ja sam tada pomalo uvrijeđena
što na tom balkonu sjedim sasvim sama
za inat nestala.
Nisi ni primjetio,
možda si se dublje zavalio u naslonjač
koji smo prethodno dovukli iz dnevnog boravka
i nastavio pijuckati cedevitu.
Netko je bio rekao
Ne vjerujem da ću ikad više biti ovako sretan.
a netko
Volim te.
pa si me pogledao
i spasio izrečeno od nestajanja.
Bilo je proljeće,
a mi smo glupi sjedili na balkonu.
Danas je oblačno.
Ja hodam ulicom, a ti si kod kuće.
Ovim je tihim oblacima
sasvim svejedno
hoću li ti ili neću poslati poruku.
D a n a s j e o b l a č n o.
Ja tipkam, a ti posežeš za mobitelom.
Ukrali smo nešto oblaka
a tko smo mi,
sasvim je svejedno.
